Pauza od šopinga za dodir mača i dvoboj odvažnih

En garde, pré, aler – tri kratka uzvika i hladan zvuk metala, graciozni pokreti i odvažan stav! Da, to je slika jednog, na prvi pogled, uobičajenog subotnjeg popodneva u Delta Planetu.

Pored francuskih uzvika i dodira metala, zainteresovane poglede okupljenoj masi plijenio je dvoboj. Pogledom neuhvatljivi potezi vrha mača, znatiželjnim posjetiocima najvećeg tržnog centra u Srpskoj, probudili su želju za borbom, pa je ubrzo uzvike sa početka priče zamijenio žamor iz kojeg su se čuli tek dijelovi lekcija.

U stilu pravog maestra, kako se u mačevanju, iz velikog poštovanja prema njihovom znanju i iskustvu, zovu treneri, jedan od učitelja radoznalim posjetiocima Delta Planeta,  u pauzi od šopinga, bio je i Marko Jakšić.

„Mi se bavimo sa dvije discipline „epee“ i „floret“ i u obe je cilj ubosti protivnika. Ja se trudim da se specijalizujem u „epee“ disciplini u njoj je cilj ubosti protivnika u bilo koji dio tijela, ne samo u torzo. Iako je jako spora disciplina, ja se trudim  da je ubrzam“, dio je Markove lekcije za zainteresovane posjetioce.

Inače, Marko Jakšić jedini je mačevalac iz Republike Srpske koji je učestvovao na nekom međunarodnom takmičenju. Iako o sebi priča skromno, ovaj devetnaestogodišnjak iza sebe već ima rezultate, pa je tako na državnom prvenstvu Hrvatske ostvario treće mjesto. Ljubav između njega i mača traje već osam godina i počela je neuobičajeno.

 „Moje prvo mačevanje bilo je u prilično nerealnoj sredini, u jednoj štali u Barlovcima, kada je došao maestro iz Italije. Na nagovor majke sam ušao u prvi dvoboj. Da budem iskren mačevanje mi je bilo nešto novo, nisam bio ljubitelj košarke, fudbala i sličnih sportova“, kaže Marko i dodaje da, iako to nije uobičajeno mišljenje, mačevanje je zapravo jeftiniji sport i od košarke i od fudbala. Objašnjava kako na sebi i dalje nosi prvu uniformu kupljenju prije sedam godina.

„Ovo je balističko platno i ne može ga probiti ništa, čak ni igla. To je tako jer je mačevanje zapravo siguran sport. Posljednji put neko je od posljedica mačevanja preminuo 60-ih godina. Bio je to jedan Rus na Olimpijskim igrama. Od tada su se i standardi unaprijedili, pa je mačevanje sada još sigurnije“, zaključuje Marko koji će od jeseni svoj mač da ukrsti sa vršnjacima iz Beča, jer tamo nastavlja školovanje.

I zaista jeste tako! Vjerovali ili ne, mačevanje je sigurnije od igranja golfa. Jedan je od rijetkih sportova u kojem ne postoje kategorije u kilaži i kojim su se od njegovih početaka bavile i žene. Uz to, ako se na prvu tako ne čini, mačevanje je zapravo odlično i za kondiciju, jer se prema nekim procjenama tokom samo jednog turnira može izgubiti čak pet do osam kilograma. Iako je angažovano cijelo tijelo, u mačevanju se najbrže razvijaju noge, a prevelika snaga nije prednost. Nju pobjeđuje taktika.

Marko je tek jedan od 15-ak entuzijasta koji su se okupili oko Mačevalačkog kluba Banjaluka. Interesantno, osnovao ga je Italijan, maestro Đakomo Fanica 2011. godine. U ovom sportu važi pravilo da se na suđenjima koristi leksika prvog maestra, pa u Banjaluci na treninzima odzvanja italijanski. To je još jedna od pozitivnih karakteristika ovog sporta, jer za razliku od drugih, on tjera i na učenje jezika.

Stopama prvog maestra danas korača Senja Jakšić koji je preuzeo Klub nakon što se, zbog slabe zainteresovanosti stanovnika grada na Vrbasu, Italijan povukao. Za sebe ne voli reći da je trener, a ne krije da se prije mačevanja nije bavio ni jednim sportom. Za potrebe Mačevalačkog Kluba izradio je sopstveni 3D printer, kako bi napravio kabl koji se spaja na električni uređaj za registraciju podataka koji je takođe njegovih ruku djelo.

„Prvi put sam uzeo mač sa 42 godine. Trebao mi je neki vid rekreacije, ali mi se ništa nije dopadalo, jer nisam čovjek od lopte, ne volim pretjerano trčati, ne volim ni teretanu, a sin je trenirao mačevanje, pa sam ja odlučio da pođem njegovim stopama kako bih sačuvao klub“, objašnjava Senja ubjeđujući da je najljepši osjećaj za jednog mačevaoca, adrenalin tokom meča.

Mačevanje su, interesantno, upražnjavali još stari Egipćani. Ozbiljnije se kao sport počeo razvijati u 17. vijeku, kada je u Španiji nastala prva knjiga sa lekcijama. Ipak, sa pojavom vatrenog oružja mač je ostao sredstvo za razračunavanje, što je zabranila Inkvizicija, pa su onda dvoboji trajali do prve krvi. Krajem 19. vijeka, mačevanje postaje dio olimpijskih igara, a interesantno mač se, ne uključujući pištolj i pušku, smatra drugim najbržim objektom koji se koristi u nekom od olimpijskih sportova.

„Discipline se razlikuju po vrsti oružja, validnoj meti, pravilima i opremi koja se koristi. Oružje se kablom spaja na električni uređaj za registraciju pogodaka. Ako ste ikada videli meč na televiziji, to je ona žica koju mačevaoci vuku za sobom. Pista je dugačka 14 metara, široka je jedan i po do dva metra. Interesantno, mečevi obično traju do osvojenih pet poena ili tri minute trajanja, ili 15 poena ili tri puta tri minute trajanja. Pogodak se na francuskom zove tuš (touch)“, objašnjava Senja dodajući kako je najveći san domaćih mačevaoca osnivanje saveza, pa onda i federacije kako bi mogli nastupiti na međunarodnim turnirima i na taj način adekvatno predstavljati zemlju iz koje potiču.

Od tada se nadaju i ozbiljnijoj podršci koja je do sada uglavnom izostajala ili je dolazila od tek pojedinih društveno odgovornih kompanija koje su im poput Delta Planeta izlazile u susret.

Do tada, ovim momcima sigurno neće ponestati entuzijazma i volje da svakog novog člana ekipe, makar se on zadržao samo na jednom treningu, upoznaju sa osobinama sporta u koji su zaljubljeni, a za koji se često kaže da je epitet odvažnih, jer njeguje talenat, čast, disciplinu, ali i nudi priliku za odlične fotografije, poput ovih nastalih tokom jednog, na prvu, običnog subotnjeg popodneva u šopingu u Delta Planetu.